Malo ljudi prepoznaje, putujući autocestom ili planinareći, da stijene oko njih imaju bogatu i raznoliku povijest. Osim ako su geolozi, vjerojatno nisu istrenirani da prepoznaju određenu liticu kao stijenu formiranu na obali nekog drevnog oceana, smrznutog toka lave, neaktivnog vulkana, koraljnog grebena nastalog u tropskim tirkiznim vodama, ili drugim čudima sačuvanim u kamenu. Živimo u modernom, urbaniziranom, industrijskom svijetu i jedva imamo vremena obraćati pozornost na takve tajne ljepote i vrijednosti koje bi se mogle lako uništiti, a nikad obnoviti.
Papuk Geopark ima jedinstven položaj u kolizijskoj zoni dvaju makroploča – Afričke i Euroazijske. Na malom području susrećemo različite vrste stijena (magmatske, sedimentne i metamorfne) koje su stvarane od prekambrija do danas. Stijene na Papuku su formirane u različitim geološkim okruženjima, a kao posljedicu toga tu nalazimo svu raznolikost stijena s obzirom na litologiju, stratigrafsku starost ili strukturne karakteristike.
Papuk sadrži formacije stijena izuzetnog geološkog interesa, koje su stare i preko 600 milijuna godina, što ih čini jednim od najstarijih stijena u Hrvatskoj.
Geološki, Papuk je smješten u najjužnijem dijelu tektonske jedinice Tisije, koja predstavlja dio pred-neogenske kristalinske baze Panonskog bazena. Papuk je uglavnom izgrađen od metamorfnih i magmatskih stijena, a smatra se da su izdanci Tisijske jedinice stijena koje nalazimo na Papuku najbolji primjeri u širem području Panonskog bazena.
Na kristalinskoj osnovi leže permo-trijaski sedimenti i naslage neogenske i kvartarne starosti. Podaci vezani za starost metamorfita (filiti, kloritni škriljavci, gnajsevi, migmatiti i amfiboliti) i granita su oskudni i njihova starost je predmet čestih sukobljavanja među geolozima; smatrani su prekambrijske starosti dok ih drugi svrstavaju u stariji paleozoik.
Mezozojske formacije su predstavljene najvećim dijelom karbonatnim stijenama u kojima su česti krški oblici: ponori, ponikve, špilje, jame. Nalazimo ih na vršnom dijelu Papuka.
U kenozoiku nalazimo fosiliferne sedimente, najčešće miocenske starosti, kada je Papuk bio otok u „panonskom moru“. Tijekom miocena odvijala se i vulkanska aktivnost, a dokaz tomu su piroklastične naslage i manja vulkanska tijela. Konačna tektonska izdizanja i erozija stijena slavonskih planina akumulirale su velike količine sedimentnog detritusa, sada sačuvane kao više od 1 kilometra debele naslage savske i dravske potoline.
