Na području Parka prirode Papuk sačuvani su značajniji ostaci kulturne baštine vezani za dva povijesna razdoblja, prethistorijsko razdoblje te razdoblje srednjeg vijeka. Razmještaj najvažnijih povijesnih spomenika u parku vidljiv je iz karte.

Tijekom prapovijesnog razdoblja starijeg željeznog doba, od 8. do 3. st. prije Krista, obronke Papuka i ravnicu naseljavala su plemena ratnika. Naselja podižu na prirodnim uzvišenjima, a svoje mrtve sahranjuju nedaleko od naselja. Pogrebni kult vezan je uz spaljivanje pokojnika, a spaljene ostatke stavljaju u keramičke posude - žare, te ih zajedno s ostalim grobnim prilozima (kacige, nazuvci, koplja, dijelovi konjske opreme) polažu u grobove. Grobone komore su građene od lomljenog kamena te prekrivene zemljom tako da su nastala kružna uzvišenja u obliku humaka (tumuli).

Nedaleko od mjesta Kaptol unutar granica Parka postoje vrijedna arheološka nalazišta halštatske kulture iz razdoblja starijeg željeznog doba. Riječ je o 14 grobnih humaka koji su istraživani od 1965. do 1971. godine. Nedavno su rađena novija istraživanja spomenutih nalazišta koja su uključivala rekognosciranje nekropola Čemernica i Gradci te probno istraživanje grobnih humaka (tumula) na nekropoli Gradci.

Od srednjovjekovne arhitekture na prostoru Parka najzastupljeniji i najznačajniji su ostaci fortifikacijskih građevina raspoređenih na uzvišenjima po cijelom obodu Papuka (prilog karta).

Idući od istoka prema zapadu, nedaleko od mjesta Orahovice, nalazi se najočuvaniji i naljepši stari utvrđeni grad ne samo u Slavoniji, nego u i cijeloj Hrvatskoj - Ružica grad. Prvi put spominje se kao kraljevski posjed 1357. godine. Do turske invazije mijenjao je više puta vlasnike, a 1687. godine zauzimaju ga Turci. Ta utvrda, koja je istodobno grad, dvor i tvrđava stoljećima je nadograđivana, a imala je više tornjeva, kula i bastiona, djelomično oplemenjena umjetničkim elementima stare arhitekture.

U planini povrh grada Ružice nalaze se ostaci Starog grada za kojeg se smatra da je stariji od Ružice. Tlocrt trošnih zidova pokazuje razdiobu grada u četiri dijela, ali o njegovoj povijesti se gotovo ništa ne zna.

Idući dalje prema zapadu podravskom stranom oboda Papuka, iznad sela Slatinski Drenovac, postoji dosta slabo sačuvani ostaci starog drenovačkog grada - Klaka. Vremenski datira u zapisima darovnice od 1308. godine, a povijest grada vezana je sa poviješću starog grada iznad Voćina. Ostaci grada smješteni su na malom platou teško pristupačnog brda, a sastojali su se od tri okrugle kule. Sve tri kule spajao je zid, a osobito je jak sagrađen branič zid koji je na najpristupačnijem mjestu. Ostaci grada vidljivi su i danas.

Idući od Voćina prema Požeštini, u blizini naselja Kamenski Vučjak, nalazi se utvrđeni grad Kamengrad. Spominje se kao tvrđava i gospoštija prvi put 1421. godine, no smatra se da je nastao mnogo ranije, početkom 13 stoljeća. Kamengrad je mijenjao više vlasnika sve do okupacije Turaka 1539. godine, koji su u njemu držali vojničku posadu sa 35 konjanika i 50 pješaka. U borbi carskih vojnika s Turcima za oslobođenje, grad je djelomično razoren te je nenastanjen zadnjih 300 godina.

Grad je teško pristupačan, smješten je na prilično velikom čunjastom brdu strmih strana. Građevina se sastojala od vanjskog prstena, obrambenog zida nepravilnog oblika i kaštela unutar obrambenog zida. Za razliku od drugih gradova u području Požeštine građevina je oblikovana sa više građevinarskog umijeća i tehnike građenja. Na uglovima visokog zdanja od petnaestak metara upotrebljen je kamen klesanac od škriljavca. Za obradu dovratnika još i danas sačuvanog središnjeg zida upotrebljen je pješčenjak. Kao vezivni materijal kamena služilo se pijeskom pomiješanim sa vapnom koje se "gasilo" u blizini građevine. Tehniku klesanja kamena su primjenili i graditelji opatije Rudina (izvan granica Parka) gdje su klesari pokazali i umjetničku sklonost oblikovanjem plastike u obliku glava. Na Kamengradu nije pronađena plastika, ali do sada na tom lokalitetu nisu vršena arheološka istraživanja. Danas je Kamengrad u fazi prirodne destrukcije, utjecaj atmosferilija, biljni i životinjski svijet devastiraju zidine, kamenje se osipa, a grad gubi prvotne konture.

Sjeverno od današnjeg naselja Velika, na južnom završetku brda Lapjak, nalaze se ruševine manjeg tvrdoga grada - Veličkog grada. Grad je mogao nastati u 13. stoljeću i bio je vlasništvo veličkih Befekijevaca, a nakon dolaska Turaka postaje vojnička postaja. Utvrda se tlocrtnom kompozicijom dosta razlikuje od svih građevina na ovom području, a ima izdužen peterokutni tlocrt koji se sastoji od branič-kule sa sjeverne strane i dvorišta sa južne strane. Ulaz u grad je s istočne strane zaštićen slobodno postavljenim zidom. Branič kula ima približno trokutast tlocrt, čija sjeverna fasada djeluje monumentalno, poput prove broda, a svojim bridom je dobro orijentirana prema sjevernim nepogodama i vjetrovima. U unutrašnjosti je kula imala četiri kata, a na dva kata bio je u sjevernom kutu kamin, što upućuje da su služili za stanovanje. Posljednji kat je bio drveni što je vidljivo iz položaja drvenih greda u zidu, a služila je isključivo za obranu. Danas je Velički grad samo djelomično sačuvan, no još uvijek izaziva divljenje izletnika i planinara jer do njega vodi markirana planinarska staza.

Sjeveroistočno od sela Doljanovci, nedaleko od mjesta Kaptol, duboko u Papuku, na gorskoj kosi nalazi se lokalitet srednjovjekovne utvrde nazvana Pogana gradina. Ovaj grad se sastojao samo od branič-kule kvadratičnog tlocrta te prilično velikih dimenzija (10x12 m). Radi se o manjem srednjovjekovnom utvrđenju s kojeg se nadzirao kaptolski kaštel, a nalazio se u sklopu burgova rađenim u ovim krajevima. Danas su ostaci gotovo jedva zamjetni i obrasli gustim raslinjem.

Nabrojeni srednjovjekovni gradovi nalaze se unutar granica Parka prirode Papuk, a u neposrednoj blizini nalazi se još niz drugih povijesnih građevina: voćinski stari grad, arheološko nalazište Rudine (utvrđena opatija sa crkvom sv. Mihovila), kaštel u Kaptolu, utvrđena opatija s crkvom sv. Marije u Kutjevu, manastir sv. Nikole kod Orahovice.